^Back To Top

Nisam išao u vrtić, a u školu sam krenuo sa 7 godina. Prve godine sam u školu išao s majkom, ona je sjedila pokraj mene u klupi, nekoliko puta tijekom dana mi je tretirala rane i pazila da ne padnem. Bila su to teška vremena. Svake noći sam se budio i povraćao samo slinu, jerimam problema s grlom i gutanjem.

Prijepodne nisam mogao ni jesti ni piti, uzrok je bila osim drugog i nervoza zbog škole. Uspjeli smo dogovoriti individualni studij, pa sam od druge godine učio kod kuće. Učiteljica je dolazila k nama dva puta tjedno, bila je stroga i nije mi bilo lako.

Laknulo mi je tek od treće godine, kad sam dobio drugu učiteljicu koja je također vodila računa o mom zdravlju. Osnovnu sam školu završio kao i svi drugi. Često smo odlazili i kod različitih liječnika i isprobavali različite tretmane, kapi itd., a koje su mi često odmogle nego pomogle. Nakon biljnih lijekova, uvijek sam završio u bolnici na tjedan ili dva, naravno da je mama bila u bolnici sa mnom. Kad sam napunio 18 godina, dobio sam punu invalidsku mirovinu, jer sa mojom bolešću, mojim rukama, nažalost, ne mogu raditi nikakav posao.